Rješenje regulacije Save između Medsava i Podsuseda (Izvor: Pisačić pl. August i Bukl Stevan: Podaci za
regulaciju Save i melioraciju Posavlja, Zagreb, 1919.)
Stari putovi nisu vodili samo kopnom. Ondje gdje su ih presijecale rijeke, putovanje se nastavljalo preko vode, a rijeke su same postajale putovi kojima su ljudi, roba i plovila povezivali različite krajeve. Sava je u tom prometnom sustavu imala posebno mjesto. Za Zagreb je bila i prepreka koju je trebalo prijeći i važan vodeni pravac kojim se putovalo. Tragovi starih skela, prijelaza i riječnih otoka zato su dio iste priče o putovima i putovanjima.
Od davnina je rijeka Sava bila važna okosnica života i razvoja Zagreba. No za grad koji se razvijao na uzvisini sjeverno od Save, rijeka je istodobno predstavljala i prometnu prepreku.
Prijelaz preko Save bio je važan jer su putovi iz Zagreba vodili prema južnim dijelovima Hrvatske, Gorskom kotaru, Primorju i moru, ali i prema Lici i Dalmaciji. Trgovačke veze prema Zagrebu i iz Zagreba bile su iznimno važne, pa su i prijelazi preko Save imali veliku prometnu i gospodarsku važnost.
U srednjem vijeku prostor južno od Zagreba bio je ispresijecan Savom, njezinim rukavcima i brojnim drugim vodotocima. Korito Save tada je imalo više stalnih tokova, uz mnogo rukavaca kojima je voda otjecala samo za velikih vodostaja.
Zbog toga su se putnici na svom putu susretali s brojnim vodenim preprekama. Manji vodotoci mogli su se prijeći pješice ili konjem, dok su se na širim rukavcima koristili čamci, a za prijevoz kola i splavi. S jačanjem prometa pojavljuju se skele, a kasnije i drveni mostovi.
Mjesta na kojima su se postavljale skele uglavnom su bila na starim srednjovjekovnim prometnim pravcima. Birana su zbog lakšeg pristupa vodi i jednostavnijeg prijelaza preko rijeke. Mjesto pristupa vodi obično se nazivalo pristanište, „brod“ ili „brodišće“.
Stari prijelazi preko Save
Već u 16. stoljeću iz Zagreba su ceste vodile u svim pravcima. Jedna je išla prema zapadu preko Kustošije i Susedgrada prema Kranjskoj, druga prema istoku preko Dugog Sela, odakle se razdvajala prema Varaždinu, odnosno Križevcima i Koprivnici.
Jedan važan pravac vodio je na jug preko Save, kroz Stupnik i Jastrebarsko prema Dubovcu, Modrušu i Senju, dok je druga cesta preko Odre vodila prema Petrinji i Sisku.
Na području Zagreba postojalo je više prijelaza preko Save.
Najuzvodnija skela bila je Tentas, odnosno Tintas, kojoj uža lokacija nije poznata. Skela Susedgrad možda je bila ista ta skela.
Prolaz splavi Savom pokraj Podsuseda oko 1930. godine FOTO: Muzej grada Zagreba
Jedna od najstarijih poznatih skela bila je Brod sv. Jakoba, koja se spominje već 1343. godine. Nalazila se podno Medvedgrada, oko Susedgrada, a u početku je pripadala Zagrebačkoj biskupiji. Kasnije je bila u vlasništvu Medvedgrada i njegovih gospodara te im je donosila znatan prihod.
Postojala je i skela Jelen brod, koja postoji od 13. stoljeća, a sagrađena je 1288. godine.
No među prijelazima preko Save posebno se ističe Kraljev brod.
Kraljev brod
Kraljev brod svoje je „brodišće“ imao na mjestu današnjeg starog kolnog mosta preko Save na kraju Savske ceste. Ime je dobio prema starom pravu prema kojem su prihodi od skele pripadali kraljevoj komori, odnosno kraljevoj blagajni.
Prvi se put spominje u Zlatnoj buli kralja Bele IV. iz 1242. godine, u kojoj počinje međa grada Zagreba.
Preko Kraljeva broda prolazio je velik promet robe koja je dolazila iz prekomorskih zemalja te s Jadrana preko Senja i Modruše. Zbog toga su se na skeli ostvarivali veliki prihodi, pa je grad Zagreb dugo nastojao dobiti skelu u svoje vlasništvo.
Prihodi i vlasništvo nad skelom
Grad je u tome uspio od 1472. do 1482. godine. Nakon toga skela je bila u posjedu drugih vlasnika sve do 1768., kada je ponovno došla u posjed grada.
Prihodi od skele nisu bili jedini razlog zbog kojeg je Zagreb nastojao njome upravljati. Iz računa iz druge polovice 16. stoljeća vidljivo je da je i sam grad morao plaćati maltarinu za prijevoz žita sa svojih posjeda u Hrašću preko Save.
Kraljev brod bio je važan i zbog kraljevske, odnosno vojničke ceste koja je preko njega prelazila Savu.
No Sava je tijekom vremena mijenjala svoje korito. Nakon velikih poplava često se mijenjao glavni tok rijeke, ali i položaj njezinih rukava i rukavaca. Zbog toga se mijenjao i položaj „brodišća“.
To je dovodilo do vlasničkih sporova i parnica oko granica zemljišta. Budući da tada nije bilo katastarskih karata, grad je u sporovima svjedocima morao dokazivati gdje se „brodišće“ nalazi.
Jedan takav spor vodio se između grofa Sermagea i grada nakon što je velika voda promijenila položaj prijelaza. Na kraju je riješeno da grad dobije u vlasništvo šumu i zemljište na kojem se nalazilo „brodišće“, odnosno pristup skeli Kraljev brod, kao i pravo ubiranja maltarine.
Nakon što je grad preuzeo skelu, postavljao je svoje skelare koji su ubirali skelarinu, a kasnije je skela davana i u zakup.
No zakupnici su se slabo brinuli o njezinu održavanju. Dotrajala skela postala je opasna za prijevoz ljudi, robe i stoke. Slični problemi postojali su i na kaptolskoj skeli u Lučkom te na drugim skelama.
Zbog takvog stanja grad je 1783. godine pokrenuo pitanje gradnje trajnog drvenog mosta preko Save.
Drugi prijelazi preko Save
Pretpostavljeni meandri korita rijeke Save i njenih pritoka, riječni prijelazi i toponimi koji se javljaju od
XIII. stoljeća. IZVOR: Branimir Brgles, Zapadno zagrebačko prigorje i prisavlje u srednjovjekovnim vrelima, Ekonomika i ekohistorija Vol. 14 Br. 1/2018.
Kraljev brod nije bio jedini prijelaz preko Save na području Zagreba. Povijesni izvori spominju niz drugih skela i prijelaza.
Zapadno od Kraljeva broda nalazio se prijelaz Sv. Jakov, povezan s otokom Sv. Jakova, odnosno Egidijevim otokom. Prijelaz je bio u vlasništvu tamošnjeg samostana.
Jedan od starijih prijelaza bio je Jelenov prijelaz, odnosno Jelenovac, u blizini Kosnice. Prihodi od njega pripadali su zagrebačkom Kaptolu još od sredine 14. stoljeća, što je 1395. godine potvrdio kralj Sigismund svojom poveljom.
U izvorima iz 15. stoljeća spominje se i portus insule capituli Jaron vocate. Nije, međutim, sigurno je li riječ o novom prijelazu ili o drugom nazivu za prijelaz Sv. Jakova.
Postojao je i drugi Kraljev brod, u izvorima zabilježen kao Portus regis, na području Susedgrada.
Izvori spominju i privatni prijelaz u vlasništvu djece Ladislava, sina Ivana iz Čeha, u blizini Zadvornice i Pobrežja.
Postojao je i “prijelaz gubavaca”
Posebno je zanimljiv „prijelaz gubavaca“ (transitus leprosorum), koji se nalazio u blizini imanja Prevlaka. Sam naziv upućuje na postojanje leprozorija u blizini. Takav položaj odgovarao bi potrebi da ustanova bude dovoljno blizu gradu kako bi joj se mogla pružati pomoć, ali ipak dovoljno udaljena zbog straha od zaraze. Položaj uz Savu mogao je imati i dodatno značenje u tadašnjim vjerovanjima o liječenju gube.
U 16. stoljeću nizvodno od Kraljeva broda postojala je skela Sveta Klara, odnosno Ferencbrod, od koje je cesta vodila prema Svetoj Klari. Spominju se i Srednja skela, Resnik i Rugvica.
Godine 1664. kod Orešja se spominje skela s druge strane Save, kod Susedgrada. Budući da je oduzimala prihod Kraljevu brodu, dopušteno je da se koristi samo za privatne svrhe vlasnika, bez prijevoza kola, robe i drugih osoba.
Zagrebački Kaptol dobio je 1748. godine dozvolu za držanje skele kod Lučkog, pod uvjetom da ne šteti Kraljevu brodu. Godine 1764. Kaptol je zajedno s gradom Zagrebom dobio dozvolu da postavi skelu kod Trnja, koja se nazivala i Donji brod.
Na području Zagreba najduže se zadržala upravo skela kod Trnja. Radila je sve do gradnje novog Jadranskog mosta 1981. godine.
Otoci na Savi
Sava, međutim, nije bila samo rijeka preko koje je trebalo prijeći.
U srednjem vijeku njezin je prostor bio mnogo složeniji nego danas. Uz više stalnih tokova postojali su brojni rukavci, a između njih i riječni otoci.
I danas su vidljivi otoci na Savi. FOTO: Google Earth
I Gradec i Kaptol imali su posjede na savskim otocima.
Jedan od njih spominje se već 1201. godine. U darovnici hercega Andrije zagrebačkom biskupu poklonjen je otok Kegenik, u izvoru zapisan kao Cagnis. Njegov položaj nije moguće točno odrediti, ali toponim bi mogao odgovarati Kageniku koji se spominje u Kaptolskom statutu iz 1334. godine, među posjedima uz Savu.
U istom se kontekstu spominju Gornja i Donja Luka, Jarun, Blato i Otok sv. Jakova, što upućuje na prostor jugozapadno od Zagreba.
Otok sv. Jakova
Jedan od poznatijih savskih otoka bio je Otok sv. Jakova, odnosno Egidijev otok.
Ime je dobio prema Egidiju, koji je ondje utemeljio cistercitski samostan. O tome govori isprava kralja Bele IV. iz 1257. godine.
Zagrebački arhiđakon Petar ondje je, u blizini crkve sv. Jakova, sagradio crkvu sv. Marije i samostan. Zajedno s ostatkom otoka koji je kupio od Ivana, sina Iroslavova, te s još jednim otokom, darovao ih je cistercitima.
O njihovu djelovanju na samom otoku nema konkretnih podataka. Poznato je, međutim, da su cisterciti diljem srednjovjekovne Europe često sudjelovali u kontroli i gospodarenju vodom, primjerice u isušivanju močvara, izgradnji kanala i mlinova.
Cisterciti su otok 1315. godine prepustili nekim redovnicama, o kojima nema pobližih podataka.
Nakon odlaska s otoka ostali su u blizini vode, u samostanu sv. Marije uz potok Cirkvenik, na kojem su imali mlinove i kupalište.
Uz Otok sv. Jakova spominje se i prijelaz Sv. Jakov, koji je također bio u vlasništvu samostana.
Otok sv. Jakova, odnosno Egidijev otok, sigurno se nalazio u jugozapadnom dijelu današnjeg Zagreba, a uspomenu na cistercite danas čuva ime Savske Opatovine.
Pokušaj lociranja otoka sv. Jakova. Autorica Katarina Mužar, dipl. arheolog
Otoci koji su postali zagrebačka naselja
Na prostoru Zagreba spominju se i drugi savski otoci čija su imena sačuvana u povijesnim izvorima, a neka od njih prepoznajemo i danas.
Današnja zagrebačka naselja Rudeš i Jarun nekoć su bili savski otoci, o čemu izrijekom svjedoče vrela.
U dokumentu iz 1438. godine spominje se kaptolska sjenokoša prope insulam Rodes, odnosno u blizini otoka Rudeša.
U drugom dokumentu, iz 1427. godine, spominje se in portu insule capituli Jarun vocate.
Na području koje je pripadalo zagrebačkom biskupu bilo je još riječnih otoka. O njihovu postojanju svjedoče i danas sačuvani toponimi, među kojima je i Siget u Novom Zagrebu.
Godine 1272. kralj Stjepan potvrdio je nadarbinu pokojnog zagrebačkog kanonika kantora Buze, koji je svoj predij ad Othok vicinum sa svim pripadnostima i korisnostima na Savi darovao za potrebe služenja misa u zagrebačkoj katedrali.
Taj se otok, odnosno predij Siget ili Otok (Zigeth, et alio nomine Othok vocatum), spominje i u Kaptolskom statutu iz 1334. godine.
Otok je kasnije na neko vrijeme preoteo Gradec, što je dovelo do sudskog spora pred kraljevskim sudom.
Ni Gradec nije imao samo posjede na obalama Save. Godine 1322. gradečka je općina kupila dio zemlje na Mortunovom otoku za jedanaest maraka, a 1363. godine spominje se njezin otok Nemorosa nedaleko novoosnovanog sela.
Naziv Siget ili Otok pojavljuje se još nekoliko puta u srednjovjekovnim gradskim dokumentima. Godine 1391. zabilježeno je da je bivši sudac Nikola Dolasić kupio zemljište penes Zyged, a 1401. godine Ivan Bazovlić dao je u zamjenu za zemljište u Zigethu jednom stanovniku i jednog svog jobagiona u Gračanima.
IZVORI
Marija Karbić, Bruno Škreblin, Grad na rijeci ili pored nje: srednjovjekovni Zagreb i rijeka Sava, Rijeka Sava u povijesti. Zbornik radova znanstvenog skupa održanog u Slavonskom Brodu 18- 19. listopada 2013.
Branko Vujasinović, Uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba, Ekonomska i ekohistorija Volumen 3, Broj 3/2007.