Današnje naselje Oštarije kod Ogulina krije zanimljivu srednjovjekovnu priču koja otkriva kako je jedan stari put izravno utjecao na nastanak mjesta i u potpunosti mu promijenio ime.
Kako je ovaj stari put oblikovao sudbinu naselja pod vlašću knezova Frankopana? Kako danas, po uzoru na uspješne “Camino” modele, može postati pokretač modernog hodočasničkog i kulturnog turizma?
Donosimo priču o transformaciji starog srednjovjekovnog Otočeca u današnje Oštarije, uz osvrt na velebnu crkvu Blažene Djevice Marije od Čudesa i potencijalu za revitalizaciju ove zaboravljene rute.
Od Otočeca do svratišta za karavane
U srednjem vijeku, ovo se naselje nalazilo pod vlašću knezova Frankopana. Prvotno se zvalo Otočec (ili Otočce). Tako je i zapisano u slavnom Modruškom urbaru iz 1486. godine. Neki misle da se tako zvalo zbog otočića usred rijeke Mrežnice. Taj se otočić nalazio stotinjak metara uzvodno od Marmontova mosta.
Međutim, ključni trenutak za promjenu identiteta mjesta događa se u drugoj polovici 15. stoljeća. U to vrijeme ovim krajem prolazi izuzetno važan karavanski i trgovački put. On je spajao Hrvatsko primorje s unutrašnjosti i mađarskim posjedima. Podanici Frankopana su tim pravcem prenosili ključnu robu – sol iz Senja preko Modruša i Oštarija. Put je dalje nastavljao preko Lipe, Dubovca i Draganića do Zagreba.
Jezgra novog naselja: Osteria na Mrežnici
Budući da je put prolazio pored rijeke Mrežnice, na tom je strateškom položaju podignuto odmorište i svratište (osteria) za prihvat putnika.
Upravo je to svratište, podignuto u drugoj polovici 15. stoljeća, postalo jezgra oko koje se počelo razvijati novo urbano središte. S vremenom je talijanska riječ za svratište u potpunosti potisnula staro ime Otočec, te je tako nastao naziv – Oštarije.
Hodočasnici i Frankopanska crkva
Uz trgovačke karavane, ovim su se putem kretali i srednjovjekovni hodočasnici, za koje su putovanja u srednjem vijeku značila suočavanje s naporima i neizvjesnošću. Oko 1450. ili 1451. godine, knez Martin Frankopan počeo je graditi veliku crkvu, a dovršio ju je njegov brat Stjepan II. Frankopan. Podignuta je na mjestu starije i manje proštenišne crkvice koja je već ranije privlačila vjernike.
O ugledu oštarskog svetišta i masovnosti dolazaka vjernika u 15. stoljeću najbolje svjedoči bula pape Pija II. iz 1459. godine, izdana na latinskom jeziku u Sieni pod naslovom “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis” (Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa).
U buli stoji:
“Doznali smo za crkvu Blažene Djevice Marije, nazvanu od Čudesa, blizu mjesta Modruša u krbavskoj biskupiji, prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa koje Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama iste Djevice i Majke. Tim čudesima bezbroj puta ukrašenu, naši predšasnici i druge crkvene osobe obdariše crkvu u prošlim vremenima raznim oprostima za sve one koji je u određene dane posjete. A mi, potaknuti molbama našeg brata Franje, biskupa krbavskoga, i ljubljenog sina plemenitog Stjepana Frankopana, kneza i gospodara istoga mjesta, želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobožnosti i spremnije joj pruže darežljivu ruku kada uvide da su time više ojačani plodovima nebeske milosti, (…) sa svoje strane podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam četrdesetnica na mlade nedjelje svakog mjeseca te na blagdane Prikazanja, Navještenja, Rođenja, Uznesenja i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, za sada i za sve vjekove – svima koji posjete tu crkvu, iskreno se pokaju i ispovjede te pruže darežljivu ruku za obnovu i uzdržavanje iste crkve.
Dano u Sieni 30. ožujka 1459., prve godine našeg pontifikata.“– Bula pape Pio II. “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis”
Arhitektura srednjovjekovne ljepotice
Ova velebna građevina bila je najreprezentativniji spomenik srednjovjekovne hrvatske gotičke sakralne arhitekture tipa katedrale izvan Zagreba, te nedvojbeno najveći sakralni objekt tadašnje Krbavsko-modruške biskupije.
Pogled iz zraka na svetište pod krovom i nekadašnji veliki crkveni brod koji je danas otvoreno dvorište. Fotografija: Dalibor Lovrić
Zidana u potpunosti od fino tesanog kamena, crkva je imala monumentalne dimenzije – bila je dugačka čak 60 metara, a široka 20 metara. Na velikom oltaru nalazio se bogato pozlaćeni drveni kip Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, kojoj su koprenu s oba kraja držala po četiri anđela – upravo onaj čudotvorni kip pred kojim su srednjovjekovni hodočasnici tražili utjehu.
Zaglavni kamen s frankopanskim grbom iz 15. stoljeća iz zavjetne crkve Blažene Djevice Marije od Čudesa u Oštarijama, danas pohranjen u Zbirci kamenih spomenika Zavičajnog muzeja u Ogulinu.
Kraj zlatnog doba i osmanska razaranja
Tek sedamdesetak godina nakon izgradnje, ovo velebno i čudotvorno srednjovjekovno svetište doživjelo je svoju najveću tragediju. Prodorom Osmanlija na frankopanske posjede, osmanske su čete 1521. i 1531. godine popalile i porobile cijelo selo, a samu crkvu zapalile.
Kako bi spasili najveću svetinju ovog kraja pred naletom osmanskih četa, stanovnici su čudotvorni kip Majke Božje prenijeli u 13 kilometara udaljenu Trošmariju, na sigurniji teritorij kamo Osmanlije u to vrijeme nisu provaljivali.
Nekada ponosna i monumentalna frankopanska katedrala ostala je stajati tek kao ruševina.
Razrušena frankopanska katedrala u Oštarijam. Crtež vojnog inženjera Giovannija Pieronija iz 1639. godine.
Danas je od te srednjovjekovne crkve samo svetište ostalo pod krovom i u funkciji, a veliki brod postao je – dvorište.
Zapadni portal i sačuvane kamene zidine nekadašnjeg crkvenog broda koji danas uokviruju otvoreno dvorište svetišta. Fotografija: Darko Antolković
Suvremeni potencijal oštarskih putova
Iako je povijest dramatično promijenila izgled frankopanske katedrale, njezine zidine i danas privlače namjernike. Upravo u toj bogatoj prošlosti leži potencijal za razvoj suvremenog hodočasničkog i kulturnog turizma.
Kao što su srednjovjekovni hodočasnici pješačili ovim krajem vođeni vjerom i potragom za čudima, moderni putnici sve više traže autentične povijesne rute, mir i duhovni odmak od užurbane svakodnevice. Oživljavanjem starih putova i njihovim povezivanjem s modernim pješačkim i hodočasničkim putovima, Oštarije bi mogle ponovno postati nezaobilazno čvorište. Da zaboravljeni pravci mogu ponovno postati žive žile kucavice, pokazuje nam i obližnji primjer. Pročitajte kako je uređen Kotor iznad Crikvenice kao uspješan model revitalizacije starih putova.
Prednost Oštarija u odnosu na mnoga druga marijanska svetišta jest što se ondje mogu spojiti tri snažne priče:
- Marijansko hodočašće (svetište Gospe od Čudesa)
- Frankopanska baština (Modruš i Frankopani)
- Putnička tradicija Oštarija (povijesno svratište na prijelazu preko Kapele)
To spajanje stvara autentičan identitet. On nije samo religiozan, nego i kulturno-povijesni. Najveća neiskorištena vrijednost pritom nije sama današnja crkva. To je priča o izgubljenoj frankopanskoj “katedrali”. Većina ljudi danas ne zna da je Modruš nekoć bio sjedište biskupije. Bio je to jedno od najvažnijih crkvenih i političkih središta Hrvatske.
Posljednjih godina hrvatske Camino rute pokazale su važan trend. Mnogi sudionici takvih pješačkih ruta zapravo nisu klasični hodočasnici. Ove rute u Hrvatskoj danas privlače vrlo raznoliku publiku:
- Vjernike u potrazi za duhovnošću
- Planinare i rekreativce
- Ljubitelje povijesti i baštine
- Strane goste zainteresirane za lokalnu kulturu
Oštarije imaju jasan potencijal za privlačenje upravo ovakvog profila posjetitelja. Na kraju, treba naglasiti ono najvažnije. Najveći izazov za budućnost ovog kraja nije samo fizičko označavanje staza, već cjelokupna organizacija i vizija upravljanja ovim povijesnim prostorom i pravcima.
Izvor povijesnih podataka: Ivan Tironi, prof. Postanak naselja i gradnja crkve Blažene Djevice Marije od Čudesa u Oštarijama