
FOTO: Google Maps
Pogledamo li satelitsku snimku prostora oko Garić-grada, uočit ćemo zanimljivu mrežu šumskih putova. Neki se putovi račvaju, dok drugi prate padine i šumske doline. Mreža putova može se vidjeti i u sljedećem videu. Promatrajući brojne grebene i doline Moslavačke gore, ne iznenađuje nas razgranata mreža putova.
Pritom se nameće zanimljivo pitanje: Jesu li neki od tih današnjih putova nasljednici srednjovjekovnih prometnica?
Da bismo pokušali odgovoriti na to pitanje, potrebno je razlikovati tri stvari: put vidljiv na današnjoj karti ili satelitskoj snimci, put zabilježen u povijesnim izvorima i pouzdano utvrđenu trasu srednjovjekovne prometnice.
Satelitska snimka otkriva nam prvo, dok odgovore na ostala pitanja moramo potražiti u povijesnim izvorima i istraživanjima.

Šumski put FOTO: Zoom Garešnica
Što je u srednjem vijeku značio toponim Garić?
Danas ime Garić najčešće povezujemo s ruševinama srednjovjekovne utvrde na Moslavačkoj gori. Međutim, u srednjem vijeku taj se toponim nije odnosio samo na utvrdu.

Ilustrativni prikaz toponima Garić
Kako objašnjava Silvija Pisk u knjizi Garićgradska kronika, toponim Garić mogao se odnositi na zemljišni posjed, utvrdu, vodeni tok (današnji potok Garešnica), planinu (danas Moslavačka gora), upravno područje, naselje te pavlinski samostan Blažene Djevice Marije.
Zbog toga jednostavne rečenice poput „Vidimo se ujutro na Gariću!” ili „Dođi na Garić!” u srednjem vijeku ne bi nužno bile jasne bez dodatnog objašnjenja. Je li trebalo krenuti prema planini, selu, utvrdi ili samostanu?
Zanimljive podatke o prometnicama na području Garića donosi povjesničarka Silvija Pisk u znanstvenom radu Kolomanov put u Moslavini – prilog poznavanju komunikacija i spomeničke baštine u Moslavini.
Srednjovjekovni putovi prema Gariću
Prvi pisani spomen Garića potječe iz 1163. godine, a u njemu se navodi da se preko mosta kralja Kolomana i cestom prolazilo područjem Garića.
U ispravi kralja Stjepana II. iz 1163. godine, kojom se zagrebačkom biskupu Bernardu potvrđuje šuma Dubrava u opisu međa spominje se i toponim Garić.
Na temelju tog izvora može se samo nagađati odnosi li se toponim Garić na planinu, današnju Moslavačku goru, ili možda na upravno područje Garić.
Godine 1231. u darovnici kralja Andrije II. spominje se gora Garić, današnja Moslavačka gora i cesta koja prolazi njezinim središnjim dijelom.
Već 1232. godine pojavljuje se novo spominjanje Garića. U ispravi kojom zagrebački biskup Stjepan dariva Čazmanski kaptol, među posjedovnim granicama spominje se velika cesta koja iz smjera Čazme vodi prema Gariću.
Osobito je zanimljiva isprava iz 1256. godine, u kojoj se izričito spominje velika cesta na gori koja vodi prema utvrdi Garić (castrum Garig). To je ujedno prvi izričit spomen Garića kao utvrde.

Garić grad FOTO: Zoom Garešnica
Još jedan značajan podatak potječe iz 1353. godine. U ispravi kojom se opisuju granice posjeda pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije na Moslavačkoj gori spominje se velika cesta koja vodi od Garića prema Moslavini.
Prema izvoru, velika cesta prolazila je posjedom Moslavina iz smjera Ivanića prema utvrdi i trgovištu Moslavini te dalje prema Gariću. Postojala je i cesta koja je povezivala naselje Moslavinu s Čazmom, te najvjerojatnije prema Gračenici.
Iako povijesne isprave potvrđuju postojanje brojnih prometnica, njihovi točni smjerovi nisu uvijek poznati. Silvija Pisk upozorava da bez dodatnih povijesnih izvora i arheoloških dokaza nije moguće pouzdano rekonstruirati sve njihove trase.
Zanimljiv podatak donosi Danko Dujmović u radu Elementi srednjovjekovnoga kulturnog krajolika u jugoistočnoj Moslavini. Autor pretpostavlja da se jedan od važnijih pravaca jednim dijelom poklapala s današnjom cestom koja preko Ciglenice i Mikleuške vodi do Garić-grada i prolazi uz njegove zidine.
Put između Garić-grada i pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije

Današnja cesta podno Garića. FOTO: Zoom Garešnica
Povijesni izvori bilježe putove koji su povezivali pavlinski samostan Blažene Djevice Marije s okolnim naseljima. Kako navodi Silvija Pisk u radu Prilog povijesti srednjovjekovnih pavlinskih samostana: prava i povlastice samostana Blažene Djevice Marije na Gariću (Moslavačka gora), isprave do kraja 14. stoljeća potvrđuju postojanje putova koji su do samostana vodili iz gračeničkog trga te od crkve sv. Martina u Bršljanici.
Isprava iz prve polovice 15. stoljeća potvrđuje povezanost Garić-grada i pavlinskog samostana velikom cestom, a spominje i veliku cestu koja je povezivala utvrdu Garić s naseljima Romačin Dol i Podgorje. Od Romačina Dola vodila je velika cesta prema Gračenici.
Silvija Pisk navodi da je cijelo područje Garića, Gračenice i Moslavine bilo vrlo dobro prometno povezano. Putovi su povezivali naselja, utvrde, crkve i samostan, a u srednjovjekovnim izvorima pojavljuju se pod nazivima magna via, antiqua via, via i strata. Autorica također ističe da je do pavlinskog samostana zasigurno vodilo više putova nego što ih je sačuvano u pisanim izvorima.
Garić-grad – šest građevinskih faza utvrde
Garić-grad ubraja se među najstarije, najveće i najbolje sačuvane srednjovjekovne obrambeno-stambene komplekse u Hrvatskoj. Unatoč znatnoj urušenosti, sačuvao je velik dio svoje srednjovjekovne strukture, navodi Facebook stranica Tajne hrvatskog srednjovjekovlja.
Najbolje očuvan dio utvrde njezina je središnja jezgra, čiji su zidovi na pojedinim mjestima sačuvani gotovo do izvorne visine. Sagrađena je u obliku nepravilnog trokuta, s vrhom okrenutim prema sjeveru, a od okolnog terena odvojena je vanjskim bedemima i dubokom obrambenom grabom.

FOTO: Zoom Garešnica
Unutar središnje utvrde nalazilo se prostrano, dugo i usko dvorište, tri ulaza na istočnom zidu, branič-kula, samostojeća središnja kula odnosno palas, niz manjih i većih građevina te cisterna.
Posebnost Garić-grada nisu samo njegove kule, nego i obrambeni zidovi, mjestimice sačuvani gotovo do izvorne visine. Razlike u načinu njihove gradnje i sačuvani arhitektonski detalji omogućili su razlikovanje šest građevinskih faza.
Kako se Garić-grad razvijao?
Pretpostavlja se da je prvotna utvrda bila drvena i da je zauzimala znatno manju površinu od današnjeg Garić-grada. Kasnije dogradnje uklonile su većinu tragova te najstarije faze.
Tijekom druge polovice 13. stoljeća podignut je južni obrambeni zid središnje utvrde, koji pripada drugoj građevinskoj fazi.
Treću fazu, s kraja 13. i početka 14. stoljeća, obilježava izgradnja donjih dijelova istočnog i zapadnog obrambenog zida. Ti su zidovi obuhvaćali znatno veću površinu od prvotne utvrde. Njihova je visina iznosila između 3,5 i 4 metra, a širina stražarske staze na zidinama između 80 i 90 centimetara.
Četvrta građevinska faza, s kraja 14. i početka 15. stoljeća, donijela je izgradnju dviju kula. Sjeverna je imala obrambenu funkciju, dok je južna bila namijenjena udobnijem stanovanju, odnosno služila je kao palas.

Idealna rekonstrukcija Garić grada. Autor Saša Engler, info ploča.
Tijekom 15. stoljeća Garić je opasan novim obrambenim zidom, čime je pretvoren u koncentričnu utvrdu. Time započinje njegova peta građevinska faza.
Najopsežniji zahvati provedeni su tijekom prve polovice 16. stoljeća. U toj posljednjoj, šestoj fazi, Garić je znatno povišen te je poprimio današnje tlocrtne i visinske dimenzije.
Tom razdoblju pripisuju se gornji dijelovi zidova središnje utvrde, većina njezinih unutarnjih građevina, snažna topnička kula na južnom dijelu te manja peterokutna kula na sjevernom vrhu vanjske utvrde.

Obnovljena branič-kula. FOTO: Zoom Garešnica
Tim je dogradnjama Garić iz kasnogotičke utvrđene rezidencije preoblikovan u renesansnu tvrđavu, koja je, prema iznesenoj procjeni, mogla primiti najmanje 150 vojnika.
Pretpostavlja se da je ova posljednja velika pregradnja predstavljala pokušaj jačanja obrane istočnih granica posjeda zagrebačkih biskupa pred osmanlijskim prodorima. Unatoč tome, utvrda nije uspjela trajno odoljeti osmanlijskoj opasnosti.
Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije – Bela crkva

FOTO: Hrvatski restauratorski zavod
Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Moslavačkoj gori, poznat kao Bela crkva, najstariji je pavlinski samostan na području današnje Hrvatske.
Prema doktorskom radu povjesničarke Silvije Pisk, već 1257. godine postoje naznake o postojanju pustinjačke nastambe na mjestu kasnijeg samostana, dok se samostan izričito spominje 1273. godine.
Bio je najvažnija crkvena institucija na području srednjovjekovnih komitata Garića i Gračenice te vlastelinstva Moslavine, a do sredine 15. stoljeća i jedini samostan na tom području.
Tijekom gotovo 300 godina postojanja, od male i siromašne pustinjačke zajednice razvio se u značajnog feudalnog posjednika. Njegovi su posjedi obuhvaćali oranice, livade, šume, vinograde, ribnjake i mlinove, a pavlini su posjedovali i čitava sela te nekoliko kurija. Posjede su stjecali darovanjima, kupnjom i zakupom.
Samostan je uživao velik ugled te je služio i kao mjesto pohrane dragocjenosti. U njemu je živjelo 18, a možda čak i 24 redovnika. Crkva Majke Božje Garićke bila je mjesto hodočašća, osobito tijekom marijanskih blagdana.

FOTO: Hrvatski restauratorski zavod
Pavlini nisu živjeli izdvojeno od okolnog stanovništva. Održavali su veze s lokalnim posjednicima, drugim pavlinskim samostanima te crkvenim i svjetovnim vlastima. O njihovu djelovanju svjedoče brojne sačuvane isprave, među kojima su darovnice, tužbe, žalbe i dokumenti o posjedovnim sporovima.
Posebnu vrijednost predstavlja samostanski arhiv, koji su pavlini prije osmanlijskih prodora u 16. stoljeću sklonili u samostan u Lepoglavi. Prema Silviji Pisk, riječ je o najvećem sačuvanom srednjovjekovnom arhivu među pavlinskim samostanima u Hrvatskoj.
Sačuvani dokumenti vrijedan su izvor za istraživanje povijesti Moslavine, njezinih naselja, plemićkih obitelji, gospodarstva, crkvenih institucija i svakodnevnog života.
Samostan je djelovao do osmanlijske ugroze u 16. stoljeću. Arheološka istraživanja njegovih ostataka započela su 2009. godine, a već prve dvije istraživačke sezone donijele su iznenađujuća otkrića.
Nastavak istraživanja
Povijesni izvori potvrđuju da su Garić-grad, pavlinski samostan Blažene Djevice Marije i okolna srednjovjekovna naselja bili povezani brojnim prometnicama.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje s početka priloga: Jesu li neki od putova koji su danas vidljivi na Moslavačkoj gori nasljednici tih srednjovjekovnih prometnica?
