FOTO: Dalibor Lovrić
Godine 1486. talijanski kancelar Giovanni Maria Parenti pratio je ferrarsko izaslanstvo na putu prema ugarskom dvoru. Njegov dnevnik predstavlja jedno od najvrjednijih svjedočanstava o putovanju kroz hrvatske krajeve u kasnom srednjem vijeku.
Opis putovanja koji slijedi objavljen je prema radu dr. sc. Luke Špoljarića, Frankapani Modruški i put od Senja do Zagreba u izvještajima ferrarskih ambasadora na dvoru kralja Matije Korvina 1486. i 1487. godine, koji je dostupan na Academia.edu.
Nakon dolaska brodom u Senj započinjao je zahtjevan kopneni put preko Vratnika prema Modrušu. Tadašnjem sjedištu kneza Bernardina Frankapana. Riječ je o jednom od najvažnijih prometnih pravaca koji je povezivao jadransku obalu s unutrašnjošću Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Njime su prolazili diplomati, crkveni dostojanstvenici, trgovci i glasnici, a za sigurnost putnika na ovom dijelu puta brinuli su Frankapani. Unatoč tome, putovanje nije bilo bez opasnosti – iz istog razdoblja poznat je slučaj talijanskog ambasadora koji je na toj ruti opljačkan.
Dionica starog puta u blizini pavlinskog samostana sv. Nikole u Gvozdu. FOTO: Dalibor Lovrić
Parenti opisuje težak uspon preko kamenitih planina, guste šume, dolazak u Modruš te moćnu frankapansku utvrdu iz koje se, prema njegovim riječima, vidjela granica prema Osmanlijama. Zabilježio je i prizore turskih zarobljenika koji rade na utvrdi, skromne drvene kuće te gostoprimstvo koje je ferrarsko izaslanstvo doživjelo tijekom putovanja.
Zanimljivost iz Parentijeva dnevnika
Jedan naizgled usputan podatak iz Parentijeva dnevnika mogao bi biti važan za poznavanje srednjovjekovnog Modruša. Opisujući put od Brinja prema Modrušu, Parenti navodi da se jednu milju (oko 1,8 km) prije Modruša nalazila crkva sv. Franje.
Taj je zapis posebno zanimljiv jer se u historiografiji franjevačka crkva u Modrušu uglavnom poistovjećuje s crkvom Sv. Duha. Međutim, već je povjesničar Milan Kruhek upozorio da jedan povijesni izvor kao titular modruške franjevačke crkve navodi upravo sv. Franju, a Parentijev dnevnik to sada dodatno potvrđuje.
Štoviše, Parenti precizno navodi i njezin položaj – približno 1,8 kilometara prije Modruša iz smjera Brinja. Prema mišljenju Zvonka Trdića, predsjednika Katedre Čakavskog sabora Modruše, taj bi se opis mogao odnositi na dosad neidentificirani lokalitet na Malom Makovniku, gdje arhitektonski ostaci, lokalna predaja i toponim Popov prag upućuju na postojanje nekadašnje crkve.
Ako je ta pretpostavka točna, moguće je da su na području srednjovjekovnoga Modruša postojale dvije franjevačke crkve, što otvara novo poglavlje u istraživanju povijesti ovoga kraja.
U nastavku pročitajte dio dnevnika puta – autentičan opis putovanja od Senja preko Modruša prema Zagrebu, zabilježen u lipnju 1486. godine.
Stranica dnevnika Giovannija Marije Parentija na kojoj se opisuje put kroz Hrvatsku, ASM,
ASE, Ambasciatori, b. 1, fasc. 12 (Giovanni Maria Parenti), str. 6
Snimio Luka Špoljarić
Giovanni Maria Parenti, Dnevnik puta za Ugarsku
(Hrvatsko-slavonska dionica)
Ponedjeljak, 19. lipnja – utorak, 20. lipnja: Senj
Ploveći morskim tjesnacem koji se zove Kvarnerić, stigli smo s punim jedrima u luku Senj. U tom smo gradu proveli cijeli naredni dan, utorak. Bili smo ugošćeni, počašćeni te dobro smješteni, a ambasador je dobio darove.
Srijeda, 20. lipnja: Senj-Brinje
U srijedu smo krenuli dalje. Uspinjali smo se oko četiri milje na jednu stjenovitu planinu, gdje takoreći ništa drugo ne raste osim kadulje i ostalog mirisnog bilja. Nakon što smo prošli putom kojim bi se penjale divokoze, (riječ je o Vratniku) kretali smo se strašnim i divljim mjestima i stigli tog dana do kaštela zvanog Brinje udaljenog 15 milja od Senja te ondje proveli noć.
FOTO: Darko Antolković
Četvrtak, 21. lipnja: Brinje-Modruš
U četvrtak smo krenuli dalje, krećući se preko strašne stjenovite planine pokrivene gustom šumom kakvoj nikad nisam vidio sličnu. Uspinjali smo se prvo četiri milje, zatim četiri spuštali, a bilo je potrebno ići pješke. Jednu milju pred Modrušem nalazi se crkva sv. Franje, i, hvala Bogu, stigli smo sigurno u Modruš, grad gospodina kneza Bernardina Frankapana, koji ima kaštel na vrhu brda s izvorom vode unutra, i neosvojivi je glavni grad Hrvatske. Ondje su bili turski zarobljenici koji su radili u utvrdi. S tog kaštela se vidi granica prema Turcima, koja se nalazi na rijeci što se zove Una. Kuće su građene od greda i
pokrivene daskama. Ambasador je dobio kruha, vina, jaretine i paklara i ondje smo proveli noć.
Petak, 22. lipnja: Modruš-Lipa-Kupa
U petak smo se popeli na konje i, krećući se ne više preko tako strmih planina, stigli smo za večeru u Lipu, kraljev kaštel gdje se umjesto kruha jedu pogače, beskvasni kruh pečen na vatri, tako da se svatko tko je sa sobom imao kruha doimao kao bogat čovjek. Ondje smo promijenili teretne konje i stigli te noći
deset milja dalje do jednog mjesta zvanog Kupa, koje čine ustvari dva gostinjca na rijeci isto zvanoj Kupa.*
Nju smo prešli čamcima koji izgledaju – oprostite na izrazu – poput korita za soljenje svinja, što je ovdje običaj, kako na Dunavu tako i na drugim rijekama. Ondje Njegovo Veličanstvo Kralj ima svoju mitnicu. Tu smo noć spavali pod trijemom dobre kuće, tako da nam je nadstrešnica kreveta služila kao krov.
Subota, 23. lipnja: Kupa-Zagreb; nedjelja, 24. lipnja – ponedjeljak, 10. srpnja: Zagreb
U subotu smo krenuli dalje, krećući se opet kroz šume, a dvije milje pred Zagrebom prešli smo preko rijeke zvane Sava koja teče velikom brzinom. Ta rijeka dijeli Hrvatsku od Slavonije, koja počinje ovdje. Nakon što smo je prošli, ubrzo stigli smo u Zagreb, gdje se na brdu nalazi grad koji je takoreći neosvojiv zbog svojeg smještaja i koji je središte herceštva. Taj grad je kraljev, ali u podnočju se nalazi i kaštel koji je biskupov, a ondje žive kanonici i ostali svećenici. Kažu ljudi da se prije par godina ovdje sjurilo nekoliko tisuća Turaka koji su se povukli pretrpjevši štetu i sramotu.
Dobili smo dobar smještaj, a kaštelan i kaptol su ambasadoru osigurali hranu i iskazali mu čast. Ostali smo 17 dana, čekajući odgovor na nalog o kojem je Njezino Veličanstvo Kraljica ranije pisala Vašem Gospodstvu. I tako smo ondje vrijeme provodili u veselju, ali i u velikom strahu. Naime, moja presjajna gospođo, nadaleko se proširila glasina da ambasador sa sobom ima puno više novca nego što je doista imao. Svaki dan su zato dolazili ljudi do naše pratnje raspitivajući se o našem odlasku. Na licima im se vidjelo da su ubojice. Neka zna Vaše Gospodstvo da je nažalost bilo potrebno pokazati opreznost, ali, Bogu hvala, izvukli smo se bez opasnosti.
Utorak, 11. srpnja: Zagreb-Rakovec
U utorak 11. srpnja, budući da su dan ranije stigli jedan kraljev barun i jedan kraljičin dvorjanin, Talijan iz Creme, plemić, kako bi nam osigurali pratnju i kočije, krenulo se iz Zagreba s tridesetak naoružanih konjanika i tri kočije. Slučajno dogodilo se i to da je upravitelj ostrogonske crkve ovamo poslao deset
konjanika i jednu pokrivenu kočiju tipičnu za Ugarsku kako bi u Budim doveli njegova brata, za kojeg se govorilo da dolazi kao poslanik napuljskog kralja.
Budući da su njegovi sluge primili vijest da on ipak ne dolazi, jer nije mogao prijeći Ankonski zaljev zbog straha od nekoliko turskih brodica koje su plovile zaljevom, dali su svoju kočiju ambasadoru i pridružili se njegovoj pratnji. Na putu malo dalje od Zagreba došli smo do mjesta gdje je Bartolomeo Bresciani
bio opljačkan, nakon čega smo se kretali kroz brda, ravnicu i šume.
Odmorili smo se kod jednog kaštela zvanog Rakovec, čiji su se svi ljudi s oružjem skupili na palisadama i vratima misleći da smo Turci. Ta je utvrda cijela izgrađena od zemlje i drva, i nikako se ne može zauzeti borbom prsa o prsa.
Srijeda, 12. srpnja: Rakovec-Križevci-Koprivnica
U srijedu, 12., kretali smo se opet kroz šume, kako sam i gore pisao, iako su ovdje brda ustvari brežuljci. Nakon 15 milja odmorili smo se u jednom sličnom kaštelu zvanom Križevci. Dok smo navečer prenoćili 15 milja dalje u jednom lijepom selu zvanom Koprivnica.
Četvrtak, 13. srpnja: Koprivnica-Zakany
U četvrtak, 13., popeli smo se na vrijeme na kočije i prošli dva sela koja se nalaze na jednoj lijepoj ravnici,
nakon čega smo prešli još jednu veliku rijeku vrlo snažnog toka koja se zove Drava. Ta rijeka dijeli Slavoniju od Ugarske i dvije milje dalje stigli smo do jednog velikog sela zvanog Zakany gdje smo proveli noć.
Kako je izgledao srednjovjekovni Modruš i zašto je bio jedno od najvažnijih frankapanskih sjedišta? Više o njegovu usponu, moći i padu pogledajte u videu “Frankapanski grad Modruš – Leksikon otkriva njegovu moć i pad”.
Ako vas zanimaju srednjovjekovna putovanja hrvatskim krajevima, preporučujemo i Dnevnik putovanja Benedikta Kuripešića kroz hrvatske krajeve.
*Sudeći po trasi i prijeđenoj udaljenosti te s obzirom na spomen kraljevske mitnice, mogla bi biti riječ o Dubovcu. Znakovito je da se Dubovac spominje i u izvještaju jednoga ranijeg ferrarskog ambasadora s ugarskoga dvora kao mjesto gdje je jedan napuljski poslanik vjerojatno odsjeo na putu od Senja do
Zagreba. S druge strane, postoji mogućnost da se ime mjesta “Kupa” odnosi na općinu-selo Pokupje između Dubovca i Ozlja.